Može li pauza?

Može li si danas jedna žena koja je ujedno majka, partnerica i poduzetnica priuštiti odmor? Ne samo danas, je li to mogla i ranije i hoće li moći ako danas možda ne može? 

Danas mislim da onaj pravi odmor. Doslovni odmak od svega i od svih.

Pa i od sebe.

Ali opet – sa sobom.

Odmak na kojem će otpustiti sve uloge koje nosi. One koje si je sama nametnula i one koje su joj drugi nametnuli… Odmak je to kako bi se mogla približiti sebi. Kako bi mogla ponovno upoznati sebe.

Hmm, pauza kažeš?

Prošlo proljeće dobila sam obavijest kako me netko označio na jednoj objavi na Facebooku. Pisalo je: ‘Sanda, ovo ne smiješ propustiti!’

Na prvi pogled, znala sam o čemu se radi jer sam se na to htjela prijaviti još jesen prije i onako iz šale sam proslijedila fotku i link svom dragom – gle, ovo ne smijem propustiti. Na to je on odgovorio – pa idi, mislim da bi trebala ići. Ja ću se pobrinuti za sve ostalo.

Bio je to odgovor koji nisam uopće očekivala. Wow, ok. Znam da kao osoba imam slobodu ići gdje poželim, i dok ranije nisam mogla ostvariti neke željice – poput odlaska na Erasmus tijekom vanrednog studija radi curke koja je tada imala 3-5 godina, sada očito imam i podršku da tako nešto ostvarim.

Najprije me obuzeo onaj osjećaj uzbuđenja! Ajme, ne vjerujem, prijavit ću se na EU program za žene, na kojem, ako prođem, ću dobiti mentore za rast biznisa i osobnog ravoja, bit će brdo predavanja, upoznat ću žene iz cijele Europe, i na kraju otputovat ću na gotovo mjesec dana u neko selo u Španjolskoj!!

Držala me pozitiva, ispunila sam prijavnice, odradila intervjue – i prošla od prve! Od preko 4600 žena, izabrana sam među 360 koje će na tom putu ostvariti nešto više za sebe i svoj biznis.

Mama je potvrdila da će dolaziti u tjednu i biti tu za sve što treba oko curke, škole i treninga. Dragi sve ostalo zna, može i želi. Kada sam konačno shvatila da mogu ići, samo je pitanje datuma, pojavilo se – Eh, a što sada?

Nema više prepreka. Well, osim same sebe.

Krenulo je sto pitanja, strahova, blokada, pronalaska načina da si dokažem da ne trebam ići, da to ne zaslužujem, da je to predaleko i da je to predug period. Pitala sam se što će reći okolina, njegovi roditelji, obitelj, poznanici, škola, treneri kojih je trebalo obavijestiti o svemu. Bilo je sto – što ako? Sve se to pojavilo u ta dva dana u kojima sam imala rok poslati sve finalne dokumente i službene prijavnice.

Tražila sam najviše razne načine da si dokažem da me dijete treba.

Nisam u tim trenutcima vidjela da se ja trebam još više.

Da, definitivno pauza

Bila sam spremna odustati, jer je tako lakše.

Unatoč svim izazovima, ipak sam odlučila da ću ići i to iz razloga što sam imala ogromnu podršku u kući, razumijevanje od partnera i podršku od drugih žena koje su prolazile slično uoči priprema za put i odmak.

Na kraju, imala sam želju i potrebu da idem na to veliko putovanje koje će mi unijeti razne pozitivne promjene u život.

Znala sam da se neću vratiti ista.

Vrijeme za sebe i osvještavanje

Sjećam se da kada sam stigla, prva 3 dana bih se u sekundi rasplakala čim bi me netko pitao kako je moja curka doma…

Na svu sreću to je bio put na kojem sam se otvorila unutarnjem healingu i dopustila da me iskustvo vodi i da otpustim brige. Bio je to ipak prvi put da sam stisnula pauzu i uzela vrijeme za sebe.

U tri i pol tjedna iskustva u kojem smo imali jutarnje meditacije, yogu, duboke razgovore, rad na sebi i biznisu, mentore, i divnog psihologa koji nas je vodio kroz sve, došla sam do važnih spoznaja.

Ovo je bila jedinstvena prilika u kojoj sam se našla nakon tada gotovo 8 godina majčinstva. U situaciji gdje nemam vanjske utjecaje na raspolaganje sa svojim vremenom poput klijenata, posla, upita, fotkanja, uređivanja fotki, sastanaka, gdje dijete više nije izlika za ne stizanje na trening, gdje neću voziti auto od ranog jutra dok razvozim u školu i kasnije na razne aktivnosti i kriviti promet za sve, gdje se neću samo pokušati opustiti na dva dana i treći se vratiti u rutinu.

Ovo je bila situaciju gdje ću imati dovoljno vremena za susret sa svim svojim unutarnjim borbama, izazovima i pronaći način kako se vratiti sebi i stvarima koje me vesele.

Prvi tjedan sam otpuštala negativne emocije koje su se fino uvukle pod kožu kroz zadnjih godina.. tugu, ljutnju, grižnju savjesti, osjećaj manje vrijednosti… emocije su slobodno izlazile van. Osjećala sam da nisam sama. Svaka od nas žena imala je nešto s čime je došla u ovaj program i na ovo putovanje. Bile smo ogromna podrška jedna drugoj.

Izgledalo je da će to za mene biti više fokus na osobnom rastu, a manje na biznisu.

Drugi tjedan sam počela ponavljati uzorak koji me pratio i doma. Svima sam davala sve – nema koga nisam fotkala za njihov brend i davala im pažnju koju nisam davala sebi. Primijetila sam da ne stižem predahnuti, uživati i procesuirati stvari i misli. Osvijestila sam da iako sam tu sama sa sobom, nemam drugu osobu koja ovisi o meni, nitko nema očekivanja od mene, ali ja i dalje ne mogu stati. Kao da ne želim biti sa sobom. Sjećam se da me u tijekom jednog fotkanja jedna od žena koja je bila sa strane zaustavila i rekla mi – ok, sve je to super, ali gdje je Sanda u cijeloj toj priči? Tada sam odlučila da ću se zadnji tjedan posvetiti više sebi, jer to je putovanje u kojem sam imala dovoljno vremena za djelovanje, promišljanje i analizu te eventualno poboljšanje dok ne pronađem što me veseli.

Treći tjedan sam se većinom posvetila sebi. Fotkala sam par projektića koji su me iznimno veselili i kroz koje sam se mogla kreativno i vizualno izraziti. Unatoč prepunom rasporedu, uputila sam se s dvije žene na par dana u metropolu da vidim još neko mjesto osim našeg sela. Bivala sam više sa sobom. Okružena svim tim ženama, učila sam kako se povući i biti malo u tišini, kroz jutarnju šetnju, večernji zalazak sunca, fotkanje prirode samo zbog sebe.

Onih par dana u metropoli podsjetilo me koliko ljudi žive u užurbanom svijetu, otuđeni jedni od drugih – a najviše od sebe. Ulaskom u metro gledala sam kako svi vide jedno – svoj ekran mobitela, kako slijepo prate masu, odjeveni u istim bojama. Na ulicama se nisam osjećala toliko sigurno, posebno kako je padao mrak, kao što sam se osjećala u našem selu. Nedostajao mi je mir i zen koji sam izgradila u tom kratkom periodu od prva dva tjedna.

Ubrzo je došlo vrijeme i za pripreme za povratak.

Mnogi su me pitali preko društvenih mreža jesam li spremna za povratak u realnost.

No ono što sam u sebi osjećala je da je realnost upravo ono što sam izgradila u tih gotovo mjesec dana.

Znala sam da kada se vratim doma s ovog putovanja – da će me rijetko tko moći razumjeti, pa sam se i na to pripremala. Biti u mogućnosti graditi svoj unutarnji kapacitet za nošenje sa stresom i raznim izazovima pomoglo mi pri povratku jer sam bila povezanija sa sobom.

Bila sam sigurna da ću taj mir i povezanost sa sobom održati pod svaku cijenu, no život se dogodi. Navike se lagano vrate, okolina te poput mora uhvati u svoje valove i ne pušta van.

Vrijeme za sebe nije luksuz, već nužnost

Zato žene drage, važno je kontinuirano se vraćati sebi. Ne mora to biti ovako veliko putovanje, to može biti i svakodnevna mindfulness praksa, trening i vježba, šetnja, zvukovi i mirisi prirode, 30 minuta za sebe i tišinu.

Iskreno se nadam da ćete osvijestiti koliko je to važno i potrebno za održavanje balansa. Od trenutaka je život sačinjen, zato uživajmo u svakom svjesno i prisutno. Jer ja jesam. A sada se idem pakirati jer me sljedeći tjedan dok vi ovo budete čitale čeka moja ekipa iz Španjolske s kojom se susrećem na tjedan dana getawaya u Dalmaciji.